Dok većina nas ljetni odmor zamišlja na nekoj plaži uz šum valova, poznati gračanički doktor stomatologije Omer Avdagić odlučio se za potpuno drugačiju definiciju uživanja. Za Omera, vožnja motorom nije samo hobi – to je strast, meditacija i uživanje u slobodi, a u njegovom kartonu putovanja upisane su isključivo daleke, ozbiljne rute.
Ovaj put, Omer je ljestvicu podigao na maksimum. Dana 3. juna, u društvu prijatelja Harisa iz Sarajeva, otisnuo se na epsko putovanje dugo 10.000 kilometara, s jednim jasnim ciljem: Nordkapp (Sjeverna kapa), krajnja i najsjevernija tačka Evrope u Norveškoj.
Svoje putopisne crtice, protkane prepoznatljivim bosanskim humorom, sjajnim zapažanjima i fantastičnim fotografijama, Omer redovno objavljuje na svom Facebook profilu. Njegove objave izazvale su lavinu pozitivnih komentara, veliku podršku, ali i poprilično čuđenje prijatelja koji u nevjerici prate kako gračanički zubar “guta” kilometre kroz Evropu na svom BMW R1250 GS-u.
U nastavku vam prenosimo prve dane ove nevjerovatne avanture kroz Omerov dnevnik.
DAN 1 i 2: Od Gračanice do Slovačke – “Mogao si smisliti i do Slovenije…”
Avantura je počela u rano jutro, 3. juna, dok je Gračanica još spavala. Kofere pune opreme pratila je i lagana putna groznica. Prva anegdota desila se već na samom izlazu iz BiH, na hrvatskoj granici.
Hrvatski carinik uzima pasoš, gleda motocikle natovarene koferima i pita rutinski:
— “Dokle putujete?”
— “Na krajnji sjever Norveške. Nordkapp.”
Podigao je pogled prema meni onako kako ljudi gledaju nekoga ko je upravo rekao nešto potpuno nerealno. Zastao na sekundu pa kroz poluosmijeh rekao:
— “Mogao si smisliti i do Slovenije, pa bih te odmah pustio.”
— “Daj mi adresu pa ću ti poslati razglednicu”, odgovorio sam mu kroz smijeh. Rampa se podigla i put je postao stvaran.
Nakon 660 kilometara prve etape i tranzita kroz Mađarsku, momci stižu u slovačke Košice. Tamo ih dočekuje prva lekcija iz “balkanskog snalaženja” – soba preko Bookinga bila je toliko mala da su odvojeni kreveti bili spojeni više nego što bi to ijedan bračni par želio.
Drugi dan donosi vožnju lokalnim cestama kroz unutrašnjost Slovačke, koja je Omera neodoljivo podsjetila na domovinu. “Mala sela, dvorišta puna cvijeća, brda i zelenilo… Da nema slovačkih tabli, pomislio bih da vozim negdje između Tuzle i Romanije”, piše Omer.
Ulazak u Poljsku donosi drastičan pad temperature (sa 24°C na samo 13°C) i maglu, a pred kraj dana i prvu dramu sa gorivom kada Haris preko interkoma javlja: “Nemam goriva. Piše da mogu još deset kilometara.” Srećom, pumpa se pojavila kao spas iz magle tik pred pražnjenje rezervoara u poljskom mjestu Sielce.
DAN 3 i 4: Radarski blicevi, “prečice” i ulazak na Baltik
Treći dan donosi odluku o razdvajanju u zasebne hotelske sobe – ne samo zbog komfora, već i zbog Omerovog hrkanja koje je Haris opisao kao “rad dizel agregata u blizini”.
Široki poljski putevi izmamili su Omera da malo jače stisne gas, pa su ih poljski radari uredno pozdravili sa nekoliko bliceva. Uslijedila je i čuvena vožnja po navigaciji: promašeno skretanje za Rigu riješili su “balkanskom prečicom” od 7 kilometara, koja se pretvorila u makadam, rupe i prašinu kroz koju traktori jedva prolaze, uz neizostavni smijeh preko interkoma.
Nakon kišne i hladne Latvije i grada Rige, četvrti dan ih vodi prema estonskom Tallinnu. Pejzaž se drastično mijenja – saobraćaja je sve manje, kulture u saobraćaju sve više, a hladan vjetar s Baltika jasno im daje do znanja da su stigli na pravi sjever Evrope.
DAN 5: “Nisam ja Omer Zeka!” – Kako su Bosanci “uhvatili” zubara nasred Baltičkog mora
Peti dan donio je rani trajekt iz Tallinna za Helsinki. I dok je Omer pokušavao nadoknaditi san na palubi broda, sudbina (ili bosanski radari) se pobrinula za novi hit na društvenim mrežama. Naime, organizam je već počeo gubiti osjećaj za vrijeme jer na sjeveru sunce sija i u 22 sata, a sviće već u 4 ujutro. Dok je spavao na klupi, probudila ga je glasna rasprava:
“Ma jest on, garant…”
“Ma nije, nema šanse…”
Otvaram oči nervozan jer očigledno čovjek nema mira od naših ljudi ni hiljadama kilometara od Bosne. Pogledam ih i kroz polusan kažem:
— “Nisam ja Omer Zeka… pustite me da još malo spavam.”
Momci prasnuše u smijeh. Bili su iz Matuzića i Kaknja, krenuli raditi u Finsku. Kasnije smo sjeli zajedno, popili kafu i ispričali se kao da se znamo godinama. Nevjerovatno je kako te naši ljudi pronađu gdje god odeš — čak i nasred Baltičkog mora.
Finske šume i tišina koja ima zvuk
Nakon iskrcavanja u Finskoj, Omer i Haris ulaze u potpuno novu dimenziju putovanja. Savršeni putevi, beskrajne šume i jezera koja izgledaju kao ogledala. Civilizacija polako nestaje, a mijenja je potpuni mir.
Nakon pređenih 520 kilometara tog dana, stigli su u mjesto Viitasaari, smješteno duboko u finskoj šumi. Dok su gasili svoje dvotočkaše ispred drvenih kućica pod suncem koje ne zalazi ni kasno u noć, Haris je skinuo kacigu i savršeno opisao ambijent: “Čovječe… ovdje i tišina ima zvuk.”
Omer i Haris gaze dalje, a sudeći po energiji, sjajnim pričama i podršci koja stiže iz rodne Gračanice i cijele BiH, Nordkapp nikada nije bio bliži. Pratit ćemo i dalje avanture našeg doktora na motoru!
Sretan put, momci!