Jun 2018. godine ostao je urezan u kolektivno sjećanje građana Bosne i Hercegovine kao trenutak kada je strpljenje puklo. Kultna parola „Narod se muze kao ovca“ postala je simbol otpora, a slika Brčanske Malte u Tuzli, gdje su motori utihnuli tačno u 17 sati, obišla je regiju. Tada je litar goriva koštao između 2,21 KM i 2,41 KM, a građani su smatrali da je to nepodnošljiv udar na egzistenciju. Danas, dok se cijene na benzinskim pumpama u gradovima poput Gračanice penju na alarmantnih 3,41 KM, postavlja se logično pitanje: gdje je nestao taj bunt i da li je tišina znak mirenja sa sudbinom ili samo zatišje pred novu buru?
Retorika vlasti: Od „blokade su opasne“ do „štedite gorivo“
U poređenju sa 2018. godinom, odnos vlasti prema nezadovoljstvu građana značajno se promijenio, ali ne nužno u korist naroda. Dok su se nekada blokade cesta, poput onih koje je Milorad Dodik oštro kritikovao nazivajući ih opasnim po hitne službe i nelegalnim, smatrale direktnim udarom na državu, današnji narativ ide u drugom smjeru. Građanima se s vrha vlasti poručuje da manje koriste automobile i da štede, prebacujući teret globalne i lokalne krize isključivo na leđa pojedinca.
Zanimljivo je da su upravo trošarine, koje su 2018. bile „cijena izgradnje autoputeva“, danas postale poligon za politička nadmudrivanja. SNSD, koji danas koči smanjenje trošarina pod plaštom „prijenosa nadležnosti“ i jačanja entiteta, ne tako davne 2022. godine u Domu naroda podržao je njihovo privremeno ukidanje. Ova diskrepancija u stavovima jasno pokazuje da je pitanje trošarina manje ekonomsko, a više političko sredstvo kojim se trguje, dok se realni pritisak na kućne budžete ignoriše.
Gračanica kao ogledalo: Kada gorivo poskupi, poskupi i život
Danas litar dizela u Gračanici košta preko marku više nego u vrijeme najvećih protesta 2018. godine. Problem, međutim, nije samo u rezervoaru. Svaki fening rasta cijene goriva u Bosni i Hercegovini direktno se prelijeva na cijenu hljeba, mlijeka i osnovnih životnih namirnica. Građani se nalaze u apsurdnoj situaciji: plaćaju evropske cijene goriva sa balkanskim platama.
Kada cijena goriva pređe psihološku granicu, a poruke o „štednji“ postanu uvredljive za ljude koji već žive na ivici siromaštva, društveni ugovor puca. Pitanje „hoće li građani opet protestovati“ ne zavisi od političkih poziva, već od trenutka kada trošak odlaska na posao postane veći od same zarade. Ako se sjetimo 10. juna u Tuzli, znamo da je dovoljan samo jedan dogovoren sat da cijeli sistem stane.