Omer b. Abdulaziz, r.a., velikan Emevijskih halifa, za vrijeme svog vođenja države veoma se pedantno ponašao kada je riječ o socijalnoj pravdi i ljudskim pravima. U noćnim poslovima je imao dvije svijetiljke koje je predodredio za različite poslove. Jednu od njih bi koristio dok bi pisao o svojim privatnim poslovima, a drugu bi koristio radeći poslove vezane za državu i narod. Halifa je bio onaj koji nije imao više od jedne košulje, bio je onaj koji nije imao ništa.
Jedan od njegovih bližnjih je poslao halifi Omeru b. Abdulazizu jednu jabuku kao dar. Nakon što ju malo pomirisao, poslao ju je natrag njenom vlasniku. Ovako je rekao službeniku koji ne natrag nosio jabuku: „Reci mu da je jabuka našla svoje mjesto.“ Službenik se pobunio: „Zapovjedniče vjernika! Poslanik, a.s., bi prihvatio dar. Ovu jabuku je poslao jedan od tvojih bližnjih.“ – Halifa je odgovorio: „Da, jeste, ali ono što se dalo Poslaniku, a.s., bila je hedija. Što se tiče nas, darovi koji se nama daju su mito.“ Vrlo visoke plaće bi davao namjesnicima. Razlog za to bi ovako objašnjavao: „Ako namjesnici ne budu imali muku s novcem, ako sve potrebe namire, onda sebe uvakufe u narodne poslove.“ Jedne noći je halifa imao gosta. Potrošilo se ulje za svjetiljku. Gost reče: „Da probudimo slugu da naspe ulja za svjetiljku?“ – „Ne, pusti ga neka spava. Ja mu ne želim narediti da radi dva različita posla.“ – „Pošto je tako, ja ću ustati da naspem ulje.“ – „Ne, ne može se dati posao gostu.“ Lično je halifa ustao, nasuo ulje a zatim ovako rekao: „Dok sam radio ovaj posao, bio sam Omer, došao sam i sjeo opet sam isti Omer.“
Za vrijeme svog hilafeta uspostavio je pravdu u islamskom svijetu. Bio je posjednik pravičnosti i pronicljivosti kao njegov dedo hazreti Omer, r.a. Još u četrdesetim godinama otrovali su ga oni koji ga nisu mogli pridobiti sebi preko sluge kojem je dato hiljadu zlatnih dukata. Kada je priznao zločin, Omer b. Abdulaziz, uzeo je novac od njega i stavio ga u državnu riznicu, pustio je slugu i rekao mu da pobjegne da bi se spasio smrti. (El-Bidaje Ve’n-Nihaje, 9:238-246)
AKOS.ba