Momak od 23 godine i srce interventne čete
Kada je Bosnu okovala tuga, Suad nije kalkulisao. Sa samo 23 godine, u naponu mladosti, zamijenio je snove o budućnosti puškom i uniformom. Njegovi saborci — Lipso, Zudo, Samir, Gale i rahmetli Ibro Ljiljan — i danas govore o njemu s poštovanjem koje se ne može kupiti.
Kao pripadnik interventne čete, Suki je bio onaj koji ide tamo gdje je najteže. Bilo da je zima stezala kosti ili ljetna žega pržila čelo, on je “kontao šeme rata” brže od drugih, postajući oslonac onima oko sebe. Ipak, ono što ga najviše krasi nije samo ratni podvig, već njegova skromnost. Suki nije od onih koji će u kafani prepričavati bitke; on o svom putu radije šuti, čuvajući dostojanstvo vojnika koji je dužnost obavio iz ljubavi, a ne iz koristi.
Vis: Mjesto gdje sjećanja ne blijede
Dok su se mnogi nakon rata okrenuli foteljama i privilegijama, Suki se okrenuo sjećanjima. Njegova stopala najčešće gaze puteve Visa, brda koje je natopljeno krvlju njegovih saboraca, komšija i braće.
Za Sukija rat nije završio potpisivanjem mira; on traje svaki put kada posjeti mjesta pogibije svojih drugova. Njegova bol je tiha, ali duboka, često iskazana kroz objave na društvenim mrežama gdje pokušava izbaciti iz sebe teret koji srce teško nosi. To nije potraga za pažnjom, već vapaj čovjeka koji ne dozvoljava da zaborav prekrije one koji su dali sve.
Nepravda kao sudbina
Danas, u svijetu “boračke estrade”, heroji poput Sukija često ostaju po strani.
“U ratu heroj, u miru niko” – rečenica je koja boli više od ijednog gelera.
Dok se drugi goste na račun države, Gazija iz Babića ostaje dosljedan sebi. Možda nije dio današnje “elite”, ali je elita tamo gdje je najbitnije — u srcu naroda.
Suki, kapa do poda. Tvoja borba na Visu i tvoja današnja tišina govore više od hiljadu govora onih koji su Bosnu branili s “rezervnih strana”.