Svaki navijač u Bosni i Hercegovini ima svoju priču o Edinu Džeki. Svi pamtimo gdje smo bili kada je “pala” Belgija, kada je izgorio Muchen na Areni u Litvaniji ili kada se tresao Etihad protiv QPR-a.
Međutim, gračanički novinar Kenan Mehić (Radio Gračanica) odlučio je na svom Facebook profilu napisati nešto drugačije — posvetu i javnu zahvalnicu “Dijamantu” iz perspektive dječaka koji je rastao, sazrijevao, učio i gradio vlastitu karijeru prateći svaki dodir s loptom našeg kapitena.
U nastavku vam prenosimo njegovu dirljivu i autentičnu objavu koja je izazvala brojne reakcije i emocije ljubitelja sporta u našem gradu i šire:
“U nadi da će pročitati Edin Džeko…”
Obično je teško napisati nešto za nekoga o kome je mnogo toga rečeno, o kome su snimani dokumentarni filmovi, o kome su pisale svjetske novinske agencije, poznati evropski novinari, o kome su govorili sportski analitičari i mnogi drugi. Ipak, ovaj tekst o heroju nacije, o popularnom Babuki, posvetit ću iz jedne druge perspektive. O tome kako je jedan fudbaler bio dio života jednog mladića, kroz njegovo odrastanje, profesionalni razvoj — a da ga pri tome nikada lično nije upoznao.
Vjerujem da je pored mene i hiljade drugih dječaka i djevojčica pratilo karijeru našeg “Dijamanta”. Ipak, ono što želim napisati, a da pri tome kažem hvala Edinu, jeste da je on bio tu kada sam prolazio kroz mnoge životne faze — nekada sretan, nekada tužan.
Sjećam se još kao dječak partija iz Wolfsburga, kada sam još volio pratiti Bundesligu preko satelitske, učeći njemački jezik iz više kanala, crtanih filmova na Super RTL-u, dokumentaraca i priloga o mladom bosanskom napadaču. Još se rado sjećam naslova kada je tada Edin, uz Madlunga, Benaglija, Misketa, Grafitea, Josuéa i Hasebea, uspio pokoriti Njemačku. Titula, slavlje momaka… Još tada se na BHT-u sjećam komentara meni vrlo dragog sportskog novinara Kemala Ahmetovića: “Svaka čast svim igračima, ali Edin Džeko je nešto posebno.” Zaista je i bio. Od te ekipe “vukova”, može se nakon skoro 20 godina reći: DA, Edin je postigao najbolje rezultate.
Zašto je Edin važan u svemu ovome? Vezao me za najljepše dane. Tek onako dječak koji se radovao igranju PlayStationa kući, sretan nakon Edinovih golova, ma — svakog njegovog dodira s loptom.
Sjećam se 2011. godine i Edinovog prelaska u Manchester City. Kucam na kompjuteru na zvaničnoj web stranici tog kluba koji pretenduje da pokori evropski fudbal. Borim se sa sporim internetom jer brzine nisu bile kao danas, istražujem ko će mu biti konkurent za poziciju. Tu su već ozbiljni igrači, Tevez klasa, i eto Edina koji se tek treba dokazati u Engleskoj. Ubrzo stiže i Aguero. Na moju, ali i žalost mnogih bh. navijača, Manciniju su često prvi izbor bio argentinski duo.
Ipak, svaki vikend, slobodan od školskih obaveza (ako nema učenja za kontrolni naredne sedmice, a ponedjeljkom je znao biti kontrolni iz historije), pali se kanal Sport Kluba i traži prenos sa Etihada. Porodično okupljanje, gleda se City. Dolazi rodbina iz Slovenije, prvi put upoznajem rođaka koji se oduševio maminim dobrim grahom, tu su braća, sestre, roditelji, amidže… I pogodite šta? Pali se TV, Real Madrid – Man City. Gledam ima li Džeke — nema, opet klupa, razočarenje. Ali tješi me rođak: “Ući će Džekson, pa će zabiti!”
Tako i bi. Ulazi Džeko, lagano pogađa, Casillas pada u pogrešnu stranu (kao često i De Gea kad mu Džeko šutira). Erupcija oduševljenja, grah zamalo nisam prosuo!
Škola, PlayStation, FIFA, prve simpatije, sreća, tuga, problemi — sve je to prolazilo, a uporedo je tu bio Džeko. Vašer u Gračanici, novembarski mjesec, došao rođak da “hodamo” po komedijama i balerini, a ja kažem: “Hajde prvo da gledamo Džeku protiv Tottenhama.” I podera Džeko volej Llorisu! Dan odmah bolji.
Pored svih utakmica, profulao sam onu možda najistorijsku — kada je glavom pogodio za 2:2 protiv QPR-a. Nisam namjerno, mislio sam da je u večernjem terminu. Vani sam u dukserici Wolfsburga, igram fudbala pored zgrade, dolazim kući, a roditelji s vrata: “Pa gdje si ti, evo Džeko osvojio titulu!” Šok i nevjerica, nema tada TikToka i Reelsa da odmah pogledaš. Čekam reprizu da se ponovo radujem.
Slijedi prelazak u Romu, prva utakmica i odmah gol Juventusu. Radujem se tandemu Pjanić – Džeko. Bilo je tu mnoštvo velikih noći: od dugačke lopte Fazija kad Džeko zakucava loptu iza leđa Courtoisa, do utakmice protiv Barcelone gdje ih Džeko “otvori ko pakovanje čipsa”. Sjedim s društvom, sutra parcijala na fakultetu, ja skačem — Džeko zabija! Odmah se i parcijala lakše položi.
Posebno izdvajam reprezentaciju. Pratio sam svaki trening, svaki klip, svako okupljanje. Kao i svaka osoba koja voli Bosnu i Hercegovinu, plakao sam kao malo dijete kada su nam poništili čist gol protiv Nigerije na Mundijalu. Znao sam da nećemo zadugo imati takav roster. Ali znao sam i da će doći nova generacija. I opet, tu je bio on — Džeko. Skok u Walesu, kapitenski protiv Italije… Njemu skoro 40 godina, meni 28. Kakav lik, i dalje je tu, golemo!
Onda prelazak u Inter, pa finale Lige prvaka koje čekam kao da ja igram. Pratila se Turska i Fenerbahçe, pratila se Fiorentina, pa odlazak u Schalke — njemačkog posrnulog giganta u trenucima kada se budi i vraća u Bundesligu. Ponovo porodica na okupu, ručak spreman, pali TV — Džeko počinje.
Hvala ti, Kapitenu!
Kada sam bio osnovna škola, pratio sam te i radovao se svakoj tvojoj minuti. Kada sam bio srednja škola, otkazivao sam izlaske da čekam tvoju utakmicu. Kada sam studirao žurnalistiku, pratio sam te navečer pred parcijale i ispite — propuštanja nije bilo.
Tužan, sretan, nervozan ili dobro raspoložen — Edin pogađa, a padaju De Gea, Casillas, Ter Stegen, Lloris, Buffon… (Jedino mi je žao što ti Neuer skide onu loptu na Audi Kupu u Minhenu, ali to govori koliko sam pažljivo pratio čak i tvoje pripremne mečeve).
Danas gledam neke nove dječake i djevojčice koji nose dresove Alajbegovića, Bajraktarevića, Dedića, Muharemovića. Svi će oni biti dio njihovih života, kao što si ti, Kapitenu, bio dio mog. Nove momke pratim istim žarom: radujem se Dedićevom učešću u golu, Tariku koji raznosi u odbrani, ili Alajbegoviću dok traži loptu u dresu Juventusa.
Edine, lično te ne poznajem, ali ti hvala. Možda kao zaljubljenik u sport i neko ko se bavi novinarskom profesijom nekada uzmem izjavu od tebe ili napravim intervju — ko zna, ako Bog da jednog dana.
Ipak, i ako do toga ne dođe, hvala ti što si bio dio mog života, djetinjstva, adolescencije, fakultetskih dana i ovih poslovnih. Hvala ti što si sretnim učinio sve nas u Bosni i Hercegovini i dijaspori i što smo se 20 godina mogli hvaliti da imamo najboljeg napadača na svijetu.
Autor izvornog teksta: Kenan Mehić (K.M.)