KAD HEDONIZAM PREĐE U MAZOHIZAM ILI KAKO NISAM VIDIO POSKOKA

0

Naslov je “niđe-veze”, mozda je bolje da sam poslušao u mene mi ženu pa naslovio “Za sve je kriva korona”. Bit će ovo teško pojasnit, al’ ne bih bio “ja” da ne pokušam.

Elem prošle noći, javlja mi se jaran Osman (to je onaj moj jaran što je prošli puta imao gadnih problema sa sicom na biciklu). Kaže, isplanirao sam odličnu rutu za Prijeko Brdo i natrag. Na samo ime Prijeko Brdo ja se već naježio. Da me ne bi pogrešno shvatili i sam živim na selu i nemam ništa protiv Prijekog Brda, čak šta više dragi ljudi i prelijepo selo locirano na sjevernoj strani Trebave, tačnije u dolini “Džakuljske rijeke”. E sad što je zovu “Džakuljska” kad prvo prolazi kroz Prijeko Brdo pa tek onda kroz Džakule, to vam ne bih znao reći, a ako krenem lajat, bojim se da ću se zamjerit i stanovnicima Džakula, zato bolje da na vakat prekinem. Nego da se ja vratim i objasnim zašto sam se naježio k’o mačak kad u februaru uglelda tri mačke a u blizini nema konkurencije. Ruta, koju mi je Osman poslao, je do te mjere zahtjevna da bi i ozbiljni profesionalci u MTB sportu dobro razmislili. Drugi razlog je, što je Osman zacrto rutu kroz “po minskog polja”. Neka hvala jaro, al kod takvih prijatelja, neprijatelji mi ne trebaju. Treći razlog i najbitniji, da se ne preseravam, je što nemam snage za jednu takvu pustolovinu. Ja ću ipak nekim svojim stazama napravit 10 kilometara čisto da malo izadjem u prirodu. Takav je bar bio plan.

Jutro prohladno. Nije minus, al nije ni za sunčanja. Žena kaže danas nećeš voziti, napolju ima vjetra. Pa ženo, možda i ne bih vozio da nije korone. Ovdje moram pojasniti neke stvari. Otkako su mediji počeli da se natječu ko će objaviti što sablazniju vijest vezanu za koronu, u mene mi žena ne da ni prikučiti. K’o da sam šugav, ne daj Bože. Oni koji me poznaju, znaju da je priroda mog posla takva da moram raditi i u doba korone, pa žene sve strah da se neće zarazit. I Soha bi možda “lendohanio” koji mjesec, al “nemere i jare i pare”. Da budem iskren, nikad nije ni moglo. Elem, kako nema nikakvih drugih aktivnosti pa ni onih noćnih (zbog korone), redovno vozim po stazama i puteljcima moje rodne Trebave. Sad, da budemo iskreni i nije neka planinčuga, prije bih rekao planinčuljak, al’ je moj. Tu sam rodjen, tu sam odrastao i proživio ovih 50-tak godina. Ja boljeg nemam i prema tome …

Sad kao iskusan bajker (vozim čitava dva mjeseca), nemam onu početničku nevozu. Sad sam pravi mačo bajker. Ruksak sa opermom na mjestu, odjeća na mjestu. kaciga, rukavice…ma sve pod “špagu”. To su nas naučili u onoj bivšoj JNA. Sve mora biti pod tu nekakvu “špagu”. Koliko sam samo puta opsovao, i oribao mokri čvor zbog te “špage”. Nekih naučenih stvari se teško osloboditi kroz život. Meni je 30 godina trebalo da skontam kako mi je JNA valjala. Naučio sam držati stvari pod “špagu”. Nešto dobro i od te vojske. I da ne zaboravim pomenuti od prošlog puta nabavio sam pumpu. Pumpa je jako dobra stvar kada u divljnini pukne guma. Tako su mi bar rekli.

Ženo, neću dugo, a i da hoću ne mogu. E sad ako ste ovo pogrešno razumjeli, sram da vas bude. Ja sam pošao da se provozam pola sata. Prvi dio puta, uspon do Bukve, sada ide glatko, bez napora. Malo je falilo da napišem “brez napora”. Puno ja visim na “fejsbuku”, morat ću i te aktivnosti dobro reducirati. Nakon Bukve krećem dobro poznatim putem prema Karićima. Tih nekoliko kilometara prolazim za par minuta. Ne što sam ja opasan biciklista, nego što teren pada, pa ne treba dati “guzice”. U Karićima se odvajam na makadam i vozim najdražom dionicom puta prema Gornjoj Orahovici. Ovdje već ima i uspona ali ništa opasno. Penjem se na najvišio dio terena i lagano vozim. Ne žurim, ovdje uživam u svakom dahu, u svakom pogledu. Njive su vidim uzorane. Skoro da nema njive da nije obrađena. Vrijedni domaćini su okrčili, ono što su zapostavljali zadnjih godina (neko dobro i od korone) i svo granje su domaćinski bacili na put. Valjda to tako treba. Vožnja kroz ovo granje u dužini nekoliko kilometara je ravna vožnji kroz minsko polje. Dolazim na pola puta do lovačke kuće u Gornjoj Orahovici, i odlučim da se vratim. Naumpalo mi da se vratim. Odavno imam želju da se starim ratnim putem iz Karića spustim do sela Piskavice. U Karićima sa odvajam lijevo i počinje adrenalinski šok. Vijugava šumska staza puna prepreka, kamenja, gudura i potočića. Imam osjećaj da je biciklo više u zraku nego u kontaktu sa zemljom. Ohrabren svojim stečenim znanjem u biciklizmu (čovjek je sam sebi najgori neprijatelj), ne želim da stišćem kočnice. U takvoj vratolomiji najednom osjetim da je prednja guma prazna. Pokušavam da održim ravnotežu i nastojim da se zaustavim a da dođim ženi kući u jednom komadu (ko bi je slušao narednih par mjeseci-jesam ti rekla). Sva sreća, dobar kočioni sistem se pobrinuo da izbjegnem svađu sa ženom. Sad bez imalo nervoze, silazim s bicikla u namjeri da “zakrpim” ( ako ste opet šta bezobrazno pomislili-do vas je). “Zakrpa gume” je bajkerski žargon, a ja želim da vjerodostojno prenesem svoja iskustva. Skidam gumu, iz ruksaka vadim opremu i pumpu. Znao sam da ćeš mi kad tad zatrebati. Kad imaš pumpu, ničeg se ne bojiš. Sjetio sam se i onih domaćina, što su okrčeno granje bacali po putu. Dobro raspoložen, nisam htio da im pominjem majku u nepristojom kontekstu. Nisam majkemi. Stvarno nisam. Na brzinu krpim gumu, uzimam u ruke nikad upotrebljenu pumpu i pumpam. I pumpam. I pumpam. I pumpam. Pogledam onu pumpu, malo veća od cigare “marlboro 100 S”. I pumpam, i pumpam, i tako pola sata… Pouka : nikad ne kupujte biciklističke pumpice, nego pravu domaćinsku pumpu, sposobnu da napumpa i traktorsku gumu ako treba. Sve ostalo je mazohizam.

Krećem sada malo opreznije da se spuštam prema Piskavici. Teren je sada već pitomiji, izašao sam iz šume i u daljini već vidim prve kuće. Spuštam se do najniže tačke u zaseoku “Brkići” i sada slijedi uspon prema Sokolu. Već pri kraju snaga, nailazim na još jedan veći uspon, nakon koga se mogu spustiti do asfaltne ceste koja vodi prema Sokolu. U zadnjem trenutku na vrhu uspona dolazim na ideju (joj pun sam ideja), da krenem sporednim putem i izadjem na asfaltni put u mjestu “zmajevac”. Slijedi još 2-3 kilometra uspona makadamskim putem. U jednom trenutku ponovo osjetim da je porednja guma prazna. E jesi majstor, ni gumu nisi zakrpio kako treba. Taman će mi dobro doći malo odmora, dok ne poravim zakrpu. Skidam gumu i pronalazim da je zakrpa uredu, a ekser velicine “stotka” sa strane je napravio rupu veličine fudbalskog igrališta. Dobro de, pretjro sam, al’ rupa je bila zaista ogromna. Kad bolje razmislim bila je to “mama” svim rupama. Slijedi ponovo ista procedura, krpi i pumpaj i pumpaj i pumpaj i pumpa se raspade. E jes’ mi dugo i bila. Ma i nije bila neka pumpa, valjda ste do sad to shatili. Guma poluprazna, nedovoljno da drži mojih 110 kg žive vage. Zadnjih 1 do 2 kilometra sam gurao biciklo. Ta 2 kilometra su bila do sada najtežio dio moje biciklističke karijere.

Tu se priča ne završava. Ima još. Zaboravio sam da pomenem da sam po povratku iz Gornje Orahovice, u blizini Karića sreo grupu od 6-7 planinara. Po licima se vidjelo da su umorni, crveni u licu, kratkog daha. Pitali su me jel’ ovo puta za Gornju… E tu me sjećanje ne služi baš najbolje. Dal’ su kazali Gornja Lohinja, ili kako se meni učinilo Gornja Orahovica, ne mogu vam sa sigurnošću reći. Uglavnom ja sam rekao upravo dolazim iz tog pravca, misleći na Gornju Orahovicu. Zahvalili su se i krenuli. Poslije sam razmišljao, i došao do zaključka da su pitali put za Gornju Lohinju. E, ako budu tražili put za Gornju Lohinju, ne bih bio na njihovom mjestu. Ako ovo čitaju, neka mi halale, nije bilo namjerno.

Što se tiče poskoka, njih nisam vidio, tek toliko da opravdam naslov.

Ove reportaže pišem iz razloga, što su neki čitajući neke prijašnje reportaže skontali da je biciklizam : romantizam i renesansa.

Do sljedeće reportaže, vaš Soha.

Share.

Comments are closed.