MEMOARI JEDNE BOSANKE

0

U dalekom Kaselu Sunce je tek izašlo sa Istoka. Iz bijelog fildžana sa zlatnim rubom širi se miris tek skuhane kafe, a na crvenoj slamnatoj sećiji ukrašenom ručnim radom sjedi Bosanka i piše. Za ovu posebnu ženu jutro kao i svako drugo. Okružena ambijenotm koji odiše mirnim i spokojnim životom Mejasa Šatić Isanović ,insprisana nostalgijom davno minulih godina, tradicionalnim bošnjačkim vremenima dala je novi život na papiru. Iz srca koje je kao sehara uspomena, na papir prenosi godine prošlog života protkane snažnim emocijama.

Bosanka Mejasa je samo jedna u nizu čuvara  bošnjačke tradicije, ali među rijetkima koji su otišli iz domovine  a i dalje njeguju našu kulturu i skoro zaboravljene običaje. Njeni tekstovi su fascinantni, nesvakidašnji a jezik kojim piše orginalan. Čitajući, čovjek se izgubi u vremenu.

”Aman jarabi, ako mi ima ista gore nego kad mi njeko rekne lahko je teb, jal blago li se teb. mislim useb, bezbeli da jest elhamdullilah. Ama da ti samo znades moj dragosnice kolko je samo suza stalo u oto blago teb, jal lahko je teb. Mescini da bi rijeka mogla da potekne. Kolko je samo dova u gluho doba noci, kad je morebit vas cijeli Dunjaluk spavo upuceno Gospodaru. Ehh, ne znas ti da je proslo vise od po moga vijeka cekajuci da mi bude oto lahko, jal blago. Morebit da njekad i nije oto tako kosto vidis. I da insan ima dvorove vazda ga njesta pritisce i tisti.

Rođena posebna, s vještinama koje se ne mogu naučiti tokom cijelog života Mejasa odolazi u ”svoju Bosnu”. Tako je nazvala sobu u kojoj nalazi spokoj duši. Šareni tepih kao najljepša livada u dragoj nam domovini i žuti fenjer koji još uvijek osjeti na naftu, sinija a na njoj stolnjak boje behara trešnje. Toliko orginalno da se rahatluk jednostavno osjeća u vazduhu. Obučena u cvijetne dimije rahmetli majke uzima kist i počinje da crta. Zamišljajući sliku rodne grude nastaju umjetnička djela. Pored pisanja slikanje je njena velika ljubav.
Rekli biste pa ovo je Bosna i Hercegovina, ali Mejasa pisajući anegdote s ponosom živi Bosnu i u Njemačkoj. Dom je tamo gdje je lijepo.

Četrdesetdevetogodišnja Mejasa rođena je Gradačcu a trenutno živi u Kaselu, u Njemačkoj. Rodni grad je 2012. godine napustila zbog ljubavi. Po zanimanju je trgovnika, tečno govori njemački jezik ali ona nije zaiteresovana za taj posao. Sada, konačno ostvaruje svoj san, piše knjigu na starom bosanskom jeziku te odlomke dijeli sa brojnom publikom na društvenim mrežama.

Mejasa se priključila grupi ”Ramazansi iftari” u kojoj je preko 150 hiljada članova. To je uradila prvenstveno kako bi pratila recepte drugih žena te objavila i poneki svoj. Praveći bosansku baklavu u glavi su joj se počela premotavati sjećanja, kao da ju je neko vratio u roditeljsku kuću gdje je nekada bila siromašna ali najsretnija na svijetu. Sjela je pored zemljane peći, stavila pitu da se peče a potom, ni sama ne zna zašto, uzela telefon i počela pisati. Napisala je kratku priču bez puno detalja, koja nije prvukla pažnju. Bila je pomalo razočarana ali nostalgija i ljubav prema rodnom kraju su preovladavali. Slike su se konstantno vraćale, riječi su nadolazile kao rijeka a Mejasa ih nje s pažnjom hvatala i prenosila na papir. Kako je od djetinjstva željela da piše, da s nekim podijeli svoje doživljaje ova grupa je bila idealna prilika. Da je u to doba imala internet to bi bilo lako ali u doba njena djetinjstva to je bilo nezamislivo  Mejasa je podijelila priču sa 150 000 žena. Priča je bila šaljivog karaktera pa je oduševila članove. Bilo je toliko pozitivnih komentara što je njoj bilo vjetar u leđa i motivacija da konačno krene putem svog sna i sve to divno proživljeno vrijeme skupi u jednu zbirku. Lijepa riječ gvozdena vrata otvara, pa su tako i riječi podrške nagovorile Bosanku Mejasu da na poseban način zapiše i sačuva ljepotu i tradiciju svoje matične zemlje Bosne i Hercegovine. Evo jednog odlomka, priča o Mejasinim prvim cipelama:

Moje prve cipile:
”Kupih sebi nove cipile te gledam unjiha i namah mi dođe slika pridoči. Sjetih se mojih  prvih cipila. Unašoj mahali usvakoj kući ibret sibijana bilo, al meščini unašoj najviše. Babo i mater i nas šestero evlada, troje muškinja i troje ženskinja. Helem osmoro u kući, bolje da reknem usobi jerbo smo samo jenu sobu imali. Vele đe čeljad nisu bijesna, ni kuća nije tijesna. Bezbeli da ijest bil vaktile tako bilo, ama imali smo strogu imater. Valjalo je slušati šta mater i babo reknu, jerbo nama valja bit bjenu. Nije se imalo mlogo , ama njako se živilo jopet. Babo nam trgovac bio, pa bi vazda nješta prodavo i tako nas hranio. A mati bi huda vazda ukući bila i onama se brinula. Znao bi babo ponjekad i unašoj kasabi postaviti tezgu pa prodavati. Ja bijah najmlađa od ženskinja, te bi me vazda zapala obuća od starije sestre. Unje noga bila manja, ama ja to huda njako nogu uguram ucipile pa uškolu. Sestra bi se ljuti namene jerbo joj razvučem cipile, ama nije nam bilo druge. Jal tako, jal nikako. Nosi bi tako obuću od sestre, haman sve do svoje četrneste godine. Unas u kasabi pijaca bila petkom, bezbeli je i dan danas tako. Poranili jedan petak babo i mati, bezbeli hoće na pijacu nješta prodavati. Vali men babo ćero bil škola završi a ti namah kod babe na tezgu. Aman ja se obradovah, jerbo me vazda bilo išćil da budem trgovac ko babo. Mater ga mrko pogleda ama nijene neprozbori, belćim da huda nije nismjela. Nemerem dočekat da školsko zvono zvoni da letim namah kod babe na pijacu. Aman na pijaci ibret naroda, jeni viču cipila, jedni šerpa, graha, kašika, gaća i Bog dragi znade čega još. Veli men babo ćero hajdi der sa babom do mog ahbaba , pa seb po išćilu proberi cipile. Pogledam umater a ona se smračila ko kijamet. Mislim useb, bezbeli da ću fasovat bil kući dođem. Ama ne berem ja plaho brige zato. Aman jarabi ja klete sreće što mi babo kupi cipele. Nehaje babo niteke što mater govori, jerbo je on, kako veli nanijetio da mi hin kupi. Ugledam jene aman jarabi, meščini nikad ljepše viđala nijesam. Veli onaj babin ahbab da obujem, belćim da viđam jel pašu. Od malehnaa bi misli da svake cipile žuljaju, ko što su mene sestrine žuljale. Turim nogu polahko jerbo sam navikla da su male za moju nogu, Kad nuto nješta, uniđe noga ko od šale. Veli babo deder ćero teke prohodaj pa viđal jel žuljaju. Kako žuljaju babo dragi, vakog rahatluka dosad viđala nijesam. Najpotlje kupi babo ote cipile. A ja huda jamila onu kutiju s cipilama, te je stisla uruke koda ćemi hin njeko otet, vela havle. Dasam mogla meščini bi hin unjedra metla. Mati se ljutila na babu imene ima hefta. Nikako mi nije oto bilo jasno, što se mati nahaterila zbog cipila. Bezbeli bi iona ko ija trebala bit sretna, ama nije. Potljen sam razumila mater. Jerbo nije bio vakat da se kupe. Belćim je bilo prečeg, ama kad babo rekne tako mora da bidne. Evlada ibret, sve jedno drugom douha, treba svakom kupit a nejma se. Bezbeli je mati zbog toga bila ljuta na babu i mene. Helem nejse ote sam noći spavala sa novijem cipilama. Turi bi cipile pod jorgan da mater neviđa, te bi hin po taj vakat miluj, jerbo sam neće naoči, bezbeli od sreće. Koda hin isad gledam, sve njake baklave ponjima. Bile crne i višnjevi boje. Insan ima danas i priko više obuće ama one prve cipile mi vazdan prid očima”.

Piše priče o svim životnim događajima koji mogu snaći jedno skromno biće poput nje. Bilo to tužno ili veselo pisano je tako da se možete zamisliti svaki djelić ispričanog. Priče prosto privlače, vraćaju u djetinjstvo, sjećaju na roditelje i sve za šta je čovjek vezan i srcem i dušom. Njena prijateljica Sumeja kaže da se u njenim pričama može pronaći svako: ”Samo čitate čitate i uživate, jedva čekam da Mejasa napiše nešto novo.” Mejasa je u svom dosadašnjem radu dobila bezbroj pohvala, međutim bilo je tu i negativnih komentara: Govorili su mi da sam nepismena jer pišem sastavljeno, ali to radim namjerno, da bi dočarala priču. Kako ima mnogo koji su zaiteresovani za moje priče na kritike takvog tipa se ne osvrćem.”
Mejasa o svakoj svojoj priči razmišlja danima prije nego je napiše na papir. Sjeća se svih detalja, pa i najmanje sitnice jer u njenim pričama sitnice su život.

”Priče mi nadolaze same. Sada jednostavno ne mogu da prestanem pisati i objavljivati, čak sam se i noću budila a slike odmah dođu pred oči i neka priča počne da se niže”. kaže Mejasa

Maštala je, i još uvijek želi da se snimi film po jednoj njenoj priči. Svaki veliki san počinje sa sanjarenjem pa tako i Mejasin. U sebi je uvijek imala snagu i strpljenje da dosegne zvijezde. Ponekad je bila uplašena jer je imala potencijal i ideje a nije znala kako da ih ostvari. Vremenom je to došlo samo. Uskoro ćemo čitati knjigu o hisoriji, tradiciji i svim blagodatima drage nam Bosne i Hercegovine od autorice Mejase Šatić Isanović. Budućnost pripada onima koji vjeruju u ljepotu svojih snova.

Hasiba Jukić
21.04.2020

Share.

Comments are closed.