MFS Emmaus: “Nikada nismo pristajali na isključivost i to nas je održalo svih ovih godina”

0

Međunarodni forum solidarnosti Emmaus postoji već 20 godina, a sa 260 zaposlenih i 20 stalnih projekata danas su jedna od najvećih i najaktivnijih humanitarnih organizacija u Bosni i Hercegovini. Njihovi programi uključuju održavanje prihvatnih centara za beskućnike, dnevne centre za decu, pomoć u kući za starije, obezbeđivanje dnevnih obroka za ugrožene, kao i podršku migrantima koji borave na teritoriji BiH.

Pored širokog spektra korisnika u ovoj zemlji, organizacija jedna je od retkih koja je svoje humanitarne aktivnosti proširila i daleko izvan granica BiH, pa tako već nekoliko godina obezbeđuju pomoć za ljude u Siriji i stipendije za decu u Burkini Faso u Africi.

Aldijana Mrkanović, menadžerka za odnose s javnošću i Elmedin Škrebo, pomoćnik direktora sa nama su razgovarali o tome kako je organizacija započela sa radom, kako se razvijala a kako danas uspeva da održi visok nivo kvaliteta usluge za korisnike na velikom broju različitih projekata.

Organizacija je počela sa radom 1999. Godine. Kako je sve krenulo? 

Elmedin: Ja nisam bio ovdje od samih početaka, već sam prije nekih 10 godina počeo kao volonter. Slušajući priče kolega koji su to od samog početka znam da je sve nastalo iz entuzijazma ljudi lokalne zajednice koji su i prije bili društveno aktivni, u smislu pomoći pojedincima. Poslije rata i u ratu je bilo mnogo međunarodnih nevladinih organizacija koje ovde pomagale. Jedni od od njih su bili i Emmaus International iz Francuske. Oni su ovdje na našoj općini Doboj Istok sa 5 lokalnih zajednica kupili zemlju i izgradili kolektivno kamp naselje koje se koristilo za potrebe izbjeglica. S obzirom na to da je ta grupa entuzijasta bila na raspolaganju Emmaus International-u svije ovo vrijeme, kada su prošli ti najveći problemi i oni su odlazili, Emmaus International je ostavio svu tu imovinu toj grupi entuzijasta na raspolaganje, pod uvjetom da je koriste za dobro građan BiH. I oni su formirali udruženje Međunarodni forum solidarnosti, a ovo Emmaus, su dodali u znak zahvalnosti. Ali se kroz godinu, dvije postalo i članica međunarodnog pokreta Emmaus.

Aldijana: Taj kamp je trebalo da smjesti veliki broj izbjeglica sa Kosova kojih je bilo u BiH u tom periodu i povratnike sa područja Podrinja koji su za vrijeme rata bila izbjegli u Republiku Tursku, Makedoniju i Albaniju. A danas on pruža pomoć za 440 korisnika sa područja cijele Bosne i Hercegovine. To su sada korisnici različitih socio-zdravstevnih kategorija. Imamo i beskućnika, osoba sa smetnjama, djecu sa poremećajima u ponašanju. Posle toga MFS se razvijao, širio kapacitete i oblasti djelovanja. Tako da danas imamo 20 stalnih projekata na kojima radimo.

Kako ste razvijali programe i odlučivali kojoj korisničkoj grupi ćete pomoći?

Aldijana: Naša glavna aktivnost pored prihvatnog centra je distribuiranje humanitarne pomoći. Ljudi se svakodnevno javljaju i traže pomoć. Imamo dobru saradnju sa lokalnim zajednicima i institucijama, jer oni nama upute zahtjev ili kažu šta je to što njihovoj općini ili mjestu je najpotrebnije i mi se trudimo da im pomognemo.

Kako ste vi lično došli do rada u  rada u organizaciji? 

Elmedin: Ja dolazim iz ove lokalne zajednice. U Sarajevu sam završio srednju školu i Fakultet političkih nauka, odsjek za socijalni rad. Kao student sam ovdje radio volonterski sa korisnicima u centru. Prvo sam radio kao volonter, potom odradio pripravnički staž i onda dobio i zaposlenje. Kasnije sam povučen sa ovih programa direktne podrške korisnicima na projekte međunarodne saradnje itd.

Aldijana: Ja sam također odrađivala pripravnički staž, pošto sam završila socijalni rad na univerzitetu u Tuzli. Prvo sam radila u prihvatnom centru Duje, kao socijalni radnik direktno sa korisnicima. I tu se rodila ta ljubav prema poslu, a onda mi se, kao i kolegi ukazala se prilika za ovo radno mjesto. Emmaus je organizacija koja zaista pruža prilike mladima, kako za odrađivanje pripravničkog staža tako i za zaspolenje. I zaista su mnogi mladi, kako iz naše općine tako i šire, imali prilike da pronađu svoje prve poslove u Emmausu.

Pošto ste pomenuli mlade – šta nam možete reći o volonterima u organizaciji i kako motivišete ljude da se uključe u vaš rad na ovaj način? 

Elmedin: Na neki način nam je sreća i to što smo u manjoj lokalnoj zajednici. Jer  je komunikacija bliža, ljudi se međusobno poznaju i imaju veći uticaj jedni na druge. Ovaj centar je brend za našu malu općinu i sve naše aktivnosti su prepoznatljive. S te strane, uključivanje mladih ljudi sa ovog područja je očito i vrata su otvorena za sve. Mi smo radeći sa partnerima u Evropi imali priliku te mlade ljude voditi i u te zajednice što je mladom čovjeku posebno važno. Imali smo priliku ići na različite međunarodne kampove i sve te stvari smo uspijeli preslikati i kod nas u Bosni. Evo već 13. godinu u Potočarima u Srebrenici organizujemo Međunarodne omladinske radne kampove. U tom kampu koji traje nekih 20 dana, unaprijed su dogovorne aktivnosti u lokalnoj zajednici, ali istovremeno kroz te kampove smo mi gradili i svoju infrastrukturu za pomoć. U kampovima u prosjeku svake godine uključimo između 100 i 120 mladih ljudi. Od toga je pola iz BiH, a pola iz cijelog svjeta – imali smo volontere iz Čilea, Perua, Francuske, Poljske, Britanije. To je veoma lepo iskustvo, vežba se jezik, stvaraju prijateljstva, čak i ljubavi. Imamo 3-4 braka koji su nastali iz toga! Normalno svi ti volonteri su kasnije naša mreža u svijetu – komuniciraju šta radimo ali se i uključuju u određene aktivnosti.

Šta izdvaja vašu organizaciju u odnosu na druge organizacije u BiH? 

Aldijana: Bez neke skromnosti mislim da možemo reći da smo jedna od najvećih organizacija u BiH. Pored toga što imamo 260 uposlenika, 50 aktivnih volontera, mrežu ureda – u Doboj Istoku, Sarajevu, Zvorniku – mislim da samo jedinstveni i po velikom broju projekata koje radimo i različitosti tih projekata. Pomažemo svima, od najmlađih do najstarijih i zaista sve kategorije društva mogu očekivati našu pomoć.

Elmedin: Radeći na drugim projektima vidjeli smo da koliko je bitna transparentnost u radu i veoma je bitno ne dozvoliti da ojača lični interes. Ovdje se mnogo komunicira sa ljudima, sa korisnicima. I može se jednom, dva puta “odglumiti” kontakt te socijalne prirode. Ali već dugoročno definitivno se ne može na licemjeran način pristupati, jer to prepoznaju i korisnici. I smatram da je i taj blizak odnos sa korisnicima, naravno u granicama profesionalizma i ovaj dio transparentne povratne informacije nešto što nas održava svih ovih godina.

Kako do vas dolaze korisnici?  

Elmedin: Što se tiče korisnika ovdje u centru Duje, to su ljudi koje centri za socijalni rad smjeste ovdje. Nažalost, vjećina njih ostane vezana do kraja života ostane vezano za ovakve ustanove. Iako smo mi razvili niz nekih projekata deinstitucionalizacije, u praksi je to teško izvodljivo.

Kad je riječ o drugim korisnicima na terenu, mi imamo tim za distribuciju pomoći. I on je filter i baza svih zahtjeva koji dolaze od pojedinaca ili drugog udruženja. Dakle to je tim koji radi isključivo na zahtjevima, njihovoj analizi i distribuciji pomoći. Ni jedan zahtjev koji je došao nije ostavljen po strani, već je ušao u našu bazu informacija. I recimo kad se kroz dvije godine neko ponovo javi, mi možemo provjeriti da li je do sada uživao neki vid pomoći, kakva je bila njegova povratna reakcija i kakva je bila povratna informacija sa terena. Jer neretko se desi da, kada pročitate zahtjev ili molbu pomislite da biste dali svoj dio tjela ako treba. Međutim kada izađete na teren uvidite da uistinu taj neko ne zavređuje pomoć. I zato nam je važan taj resurs da možemo prije konkretne akcije napraviti pravi uvid i analizu neke situacije ili porodice da bi na pravi način mogli pomoći. U svemu tome smo pronalazili partnere i gradili komunikacijsku mrežu koja nam je pouzdani izvor informacija. Ako saznamo da negdje postoji potreba, uvijek se trudimo da dobijemo informaciju iz okoline. Često kažem da kod nas, u malim sredinama, su vjerski službenici kao socijalni radnici. Oni često najbliže poznaju ljude u tim lokalnim zajednicama. Ali naravno, važno je što i sami izlazimo na teren i vodimo evidenciju pomoći koje usmjerimo. Istovremeno tu našu bazu stavljamo na raspolaganje drugim organizacijama.

Koji su glavni izvori finansiranja za organizaciju? 

Elmedin: Mi se finansiramo iz više izvora. Jednim dijelom smo servis države, sa Centrom Duje kao najvažnijim. Ali istovremeno imamo i projekte prevencije dječije pornografije i pedofilije, kao i projekte asistencije žrtvama trgovine ljudima i nasilja u porodici. To su projekti koji uključuju finansiranje Ministarstva sigurnosti, Ministarstva pravde i međunarodnih organizacija kao što su Save the Children i UNICEF.

Sledeća stvar su zajednički projekti sa institucijama lokalnih zajednica. Primera radi, u Doboju, tokom poplava smo počeli saradnju sa narodnom kuhinjom koja je posle poplava hranila nekih 1.300 ljudi na dnevnoj bazi. Naravno, posle je smanjena potreba, ali kuhinja je nastavila sa radom i sada hrani nekih 250 ljudi. Grad Doboj plaća prostor, režijske troškove i osoblje. A mi i vjerske zajednice se trudimo da kroz donacije prikupimo sredstva za kupovinu i pripremu hrane.

Dalje projekti kućne nege i projekat Jedan obrok dnevno, gdje na kućnu adresu nosimo obrok ljudima na prostoru općina Bratunac, Gračanica, Srebrenica, Doboj Istok i Doboj. To su projekti gdje imamo podršku lokalne zajednice i saradnju sa centrima za socijalni rad koji nam delegiraju korisnike. Tako da postoji i taj vid saradnje, gdje nema direktnog finansiranja od općina u kojima brinemo o ljudima. Bude i toga povremeno, kroz neki javni poziv, ali su uglavnom manja sredstva u pitanju. Ipak, značajno je da postoji njihovo prisustvo u vidu saradnika.

I to je onda prostor gdje mi ostatak prikupljamo putem donacija građana i privrednika. Osim tih ljudi imamo i našu solidarnu ekonomiju i proizvodnju. To je jedan novi segment finansiranja – projekti samoodrživosti. Mi smo 2003. godine osnovali pravni subjekt – mljekaru MFS Trade. Ona prerađuje 1.500 litara mljeka dnevno, što je dovoljno za potrebe svih naših projekata a ostatak izvozimo na tržište i prodajemo. Zahvaljujući saradnji sa donatorima za kooperante osiguravamo mlada grla, pošto mi nemamo svoje krave. Na taj način oni dobiju mladu stoku, a nama vraćaju vrijednost krave kroz mljeko, tokom neke 3-4 godine. Naravno sve ono što krava da osim mljleka, mladu telad na primjer, to ostaje porodici i to je i njima pomoć. Jer ovo je poljoprivredno kraj i mnogo ljudi od toga živi. Dakle opet, važno je da se vezujemo za lokalnu zajednicu.

Drugi projekat koji je dio te samoodrživosti jesu projekti stakleničke i plasteničke proizvodnje. I tu proizvodimo dovoljno za sve naše potrebe a istovrijemeno viškove prodamo ili zamjenimo sa većim marketima. Nažalost ne možemo to zamjeniti sa elektroprivredom za struju, ali smo zato na ovim našim velikim krovovima koje imamo izgradili nekoliko solarnih panela, koji nam proizvode dobar dio struje koji koristimo.

Šta nam možete reći o građanima kao donatorima?  

Elmedin: Da budem iskren, nisam zadovoljan tim dijelom. Jer percepcija javnosti je da to kapa ko sa grane. A činjenica je da se vama mora javiti stotinu ljudi da biste imali 200 maraka na računu. Mi smo neko ko nije mnogo radio na promociji svojih aktivnosti, ne zato što smatramo da to nije bitno, već zato što su nam krajnji korisnici uvijek bili prioritet. I dan danas je to tako, ali definitivno se mora izaći u javnost i pričati o tim pozitivnim praksama, kako se kod ljudi ne bi stvorila pogrešnu percepcija.

Radeći sa ljudima iz dijaspore takođe smo uvidjeli da je postoji veliko nepovjerenje. I zato je ta transparentna povratna informacija koju sam pomenuo zaista bitna. Mi stvarno gledamo da svako ko nešto donira, bez obzira na iznos, dobije povratnu informaciju o tome kako se donacija koristi.

To su ponekad i kraći video materijali, kolaž fotografija i slično. Vidio sam da je to nešto što naše ljude iz dijaspore mnogo obraduje i mnogo im znači. Puno njih kaže da su posle rata slali pomoć u Bosnu, a nisu videli ništa od toga. A od nas recimo za nekih 500 EUR dobiju video od 2 minute o podjeli obroka, na recimo 50 adresa. I ne znam nikoga da je odustao od saradnje sa nama, a istovrijemeno recimo svaki deseti je nekog drugog uveo u ono što radimo.

Šta nam možete reći o načinima komunikacije sa zajednicom? Šta su vam prioriteti, a šta glavne poruke? 

Aldijana: Pa upravo promocija našeg humanitarnog rada i transparentnost informacija. Tako da zaista iako nismo profesionalci u tom dijelu komunikacija, trudimo se da kroz biltene i druge forme predstavimo naše projekte. Kao što smo pomenuli, ranije nismo imali neku posebnu promociju, Ali polako se radi i na jačanju tih kapaciteta, jer uviđamo koliko je to bitno. Moram reći da smo i u medijima sad dobro prepoznati, pošto oni djele naše informacije čak nam se i javljaju, tako da idemo u nekom bolje smjeru da sve to bude još bolje i profesionalnije.

Elmedin: Kada je riječ o ovim promotivnim materijalima, primjetili ste vjerovatno da imamo i istoka, i zapada i sjevera i juga u svemu tome. A teško je balansirati to, pogotovo u kontekstu svih političkih dešavanja. U početku je bilo posebno teško, a sada je to nešto po čemu smo prepoznatljivi. Nikada nismo pristajali na isključivost – i onome kome se daje i onoga ko hoće pomoći. I uvijek smo otvoreno davali informacije o kome se sve brinemo, ko je naš korisnik, ko su naše kolege. U početku smo čak i odbijali saradnju sa pojedinim organizacijama samo zato što nismo hitjeli pristati na isključivost. Mi svima poručujemo nemojte nas pomogati, već dođite prvo da vidite šta radimo. Jer ljudi kad izađu sa nama na teren i vide naš odnos sa korisnicima bilo kakve sumnje koje su mogli imati u smislu isključivosti ili favorizovanja neke grupe apsolutno nestaju.

Šta smatrate za najveći uspeh? 

Elmedin: Baš ovo što sam pomenuo. To što smo se odražli svih ovih godina, u toj lepezi razlilčitosti, a pored toga i što smo proširili naše aktivnosti tako da su one sada izašle i izvan okvira naše zemlje. Otišle su na dva kontinenta, Aziju i Afriku. Drugo, smatram da ova naša bliskost sa korisnicima je nešto što nama na ovom području sve više fali. Ako krenemo od sebe i svoga dvorišta i ako tu ne njegujemo empatiju, toga neće toga biti ni u društvu. Ukoliko niste 100% predati onome što radite to ne može prepoznati ni drugi.

Šta su najveći problemi sa kojima se suočavate? 

Elmedin: Najveći problem je političko uređenje u Bosne i Hercegovine. Mi smo ovdje na Tuzlanskog kantona u proteklih 6 godina imali 7 vlada. I u svom radu vi svaki put morate svaki put upoznati novu strukturu vlasti da biste joj približili ono što radite, da biste ih sutra mogli imati za partnere. I samo što upozamo jedne, približimo im naš rad, dođe do smjene i dođu drugi. A opet, ako si sa jednim, koji je aktivan i vrijedan, razvijete neki prisniji odnos, sutra će sledeći koji dođu da ti zamjere na tome, iako nemaš nikakve veze sa politikom. Tako da je taj sistem najveći problem.

Aldijana: U mom dijelu posla jeste to da su medijima puno interesantnije neke bombastične, loše priče, a manje ono dobro što se radi. Mi se zaista trudimo da kroz ova naša saopćenja za javnost da to promjenimo. Dosta smo zastupljeni u medijima u posljednje vrijeme, ali moglo bi to da bude i puno bolje.

Koji su vam prvi naredni ciljevi? 

Elmedin: Rekao bih da moramo malo poraditi na infrastrukturi koja zahtjeva određenu standardizaciju. U tome  nemamo podršku institucija. Oni dođu, odrade stručni nadzor kažu da ovo i ono ne valja. A kad tražite sredstva za tako nešto onda vam kažu da se snađete jer imate svoje donatore. Neminovno je da moramo dalje širiti mrežu donatora i partnera, da ne bi postojeće iscrpili. Krenuli smo i sa širenjem saradnje sa malo daljom dijasporom, na primjer Australijom. U posljednje vrijeme uspostavili smo komunikaciju sa nizom nevladinih organizacija koje su prisutne u Maleziji i Indoneziji. Nama je prednost što možemo priuštiti i da odemo tamo i posjetimo te ljude. Jer ako se ne viđamo i ne posjećujemo, ako se ne gradi ta bliskost. Dakle to su neki naši strateški ciljevi, širiti mrežu partnera, poboljšati komunikaciiju i infrastrukuru. I naravno uvijek je ključno zadovoljstvo naših korisnika.

(givingbalkans.org)

Share.

Comments are closed.