Osvajanje kote Vis ili ti dan čistog hedonizma

0

Čudan vakat došao. Upališ TV- Corona, upališ radio-Corona, odeš na net -Corona. Sa svih strana stižu izvještaji o broju oboljelih, o smrtnosti… I nama u BiH polahko počinje dolaziti iz “dupeta u glavu”, da je vrag odnio šalu (inače kažu da je “iz dupeta u glavu” najduži put u cijelom svemiru). Iz dana u dan gledam kako ljudi polahko padaju u depresiju, počinje se pojavljivati panika, nepovjerenje, ljudi jedne na druge gledaju s podozrenjem, kao na neprijatelja. Čudna je ta ljudska psiha. Bilo je za očekivati da će ova situacija ujediniti i zbližiti ljude, a dešava se upravo suprotno. Ovo je samo još jedna potvrda kako malo poznajem ljude i ljudsku psihologiju, al’ ovu temu bih ostavio psiholozima i antorpolozima u amanet da razglabaju, a ja uzimam telefon u ruke i zovem Mirzu Okanovića. “Šta ima stari. Kako bi bilo da odvozimo sutra jednu turu”. Bez imalo razmišljanja dobijam potvrdan odgovor i bez puno riječi dogovaramo da “osvojimo Vis”, najvišu kotu Trebave. Mirza, profesionalac i vrhunski sportista zajedno sa svojiom bratom Okanović Safetom, predlaže da krene duljom rutom : Doborovci-Moštanica-Srnice-Biberovo Polje-Zelinja Donja-Zelinja Srednja- Zelinja Gornja-Paležnica-Lukavica-Skipovac-Vis, cirka oko 70 kilometara. Osman Nurikić i moja malenkost kao početnici u svijetu biciklizma odlučujemo se za kraću relaciju: Soko-Bukva-BijeleVode-Oštrikovac-Točila-Škahovica-Sijedi Krš-Vis. Vremenska prognoza kaže da će vrijeme biti idelano, temperatura oko 20 po Celzijusu, sa malom naoblakom. “Odlično Mirza, vidimo se sutra na Visu”. U zajebanciji još dodam da će ovo biti odlična prilika da “safatamo negativnih iona”, što bi reko Semir Osmanagić.

Da budem iskren nisam baš dobro spavao to veče. Valjda od straha dal’ ću izdržati tu relaciju, ipak sam ja početnik. Al’ izdržao je Soha i gore, pa će valjda i ovo. U nekom polusnu sam dočekao i jutro. Sanela, u mene mi žena, je odmah primjetila nervozu koju sam lagano prenio i na ostale ukućane. Gdje mi je torbica, jel nasuta voda, ubaci mi 2 energetske čokoladice i 2 banane u torbicu, gdje su mi rukavice…Slijedi i posljednja provjera “bicikleta”. Pogledam na sat, pa već je 10,00. U 10,30 smo dogovorili da krenemo. Zovem Osmana, kaže u putu je, pedala… Valjda ću imati vremena da doručkujem. Tačno u 10,30 Osman je bio na vratima, obučen po “modi od sutra”. Šljem, cvikusi…Jedva ga prepoznah.

Krećemo laganim tempom, a i kako bi drugacije kad u startu imamo konstantni uspon od 3,5 – 4 kilometara do Bijele Vode. Ispod oka, pratim Osmana. 15-tak godina mlađi, lagano odradjuje ovu prvu dionicu bez znakova umora, što ne bih mogao reći za sebe. Konačno nakon pola sata pedalanja izlazimo na plato Bijele vode, gdje su vrijedni žitelji Sokola u zadnje dvije godine uredili prelijepo izletiše, sa klupama za odmor, bazenom sa ribama, dosta sadnica voća, cvijeća itd… Odlično mjesto za vikend porodični izlazak u prirodu. Nakon kraće stanke krećemo dobro utabanim makadamskim putem prema Oštrikovcu. Radovao sam se ovoj dionici, jer od ranije znam da nema većih uspona i da se uglavnom vozi ravnim dijelom. Čitavom dionicom pruža se odličan pogleda prema južnim i jugoistočnim obroncima planine, gdje leže uspavana i razbacana Trebavska sela.

Podne nas zatiče na “Močilima”, plato iznad Oštrikovca. Bit cu dovoljno hrabar pa da to nazovem Trebavska visoravan. Sa sjeverne strane visoravni iz doline gdje je smješteno selo Prijeko Brdo, kroz dolinu se rezliježe ezan. Pravimo malo dužu pauzu i psihički se spremamo za napore koji slijede. Slatkasti miris behara nas opija sa svih strana. Hedonizam na kvadrat. Mir, tišina, daleko od tehnologije, lahko se prepustis opojnim mirisima prirode. Skoro zaboravljeno zen iskustvo. Ne razmišljaš, samo se prepustiš ljepoti i osjećaš se življim nego ikad. Iz ove instant meditacije prekida nas “viber” poruka. Mirza i Safet se javljaju da su u brdima iznad Gornje Zelinje, što znači da su savladali već preko 30 kilometara.

Stavljamo kacige, dotežemo opremu i krećemo u nepoznat teren, kroz srce Trebavske visoravni. Pred nama se nižu nepoznati šumski puteljci, izrovani traktorskim gumama. Sa svih strna vreba šiblje, pod točkovima zamke od trnja, i kamenje veličine rukumetne lopte. Vožnja po ovakom terenu je drastično drugačija od svega što sam do sada iskusio. Troši se dvostruko više snage da se ostane na bajku. Tješim sam sebe znajući da smo na visoravni i da neće biti većih uspona. Nakon sat vemena vožnje i predjenih samo 3-4 kilometra takvog terena pokazalo se koliko će ubitačna ova vožnja biti. Noge su već počele da drhte i polahko gubim kontrolu nad njima, dok Osman ima drugih problema i osjeća se kao mlada nakon prve bračne noći (ko razumije-skontat će). Definitivno će morati u dogledno vrijeme riješiti pitanje sica (sjedala) jer je između ostalog dobio i besplatnu depilaciju međunožja. U takvom raspoloženju odjednom dolazimo do račvanja puta. Jedan vodi strmo lijevo, drugi strmo desno. Oko odluke nije nam mogao pomoći ni GPS niti google maps. Odluka je pala da krenemo lijevim putem prema Škahovici. Što je sigurno-sigurno. Tada kreće vrtoglavi spust kao niz zid, od oko 2 kilometra po izvrovanom makadamskom putu, za koji sam sebi obećao da ga nikada više u životu neću ponoviti (jedva živu glavu spasih). Tako u 5 minuta stigosmo do lokacije zvane “Točila”.

E tu smo napravili ono što smo trebali napraviti prije ovog pogibeljnog spusta. Iskoristili smo pomoć prijatelja i pozvali Mirzu i Safeta (opet iz dupeta u glavu). Mirza nam je pomogao tako što nam je rekao da se moramo vratiti i krenuti desnim putem. Pravo olakšanje, da sam imao pištolj, pucao bih u Osmana ili sebi u glavu. Šta je tu je, ovaj put sjaši sa bicikleta i guraj pored sebe. Negdje na pola puta uspona sam izgubio i ono malo osjećaja što sam imao u nogama. Tu pada dogovor da krenemo poprijeko preko nekih njiva da bi izašli na makadamski put koji vodi od Škahovice prema Sijedom Kršu. Po našoj procjeni izašli bi negdje na pola tog puta. Tako se i desilo, nakon nekoliko pređenih njiva i preskočenih živica izlazimo na taj put. Nalazili smo se tačno ispod Sijedog Krša. 200 metara više nadvio se nad nama crn i zlosutan, kao da dodiruje samo nebo. Ostalo je još samo 2 kilometra uspona, za kojeg nemam pridjeva da ga opišem. Disanje ubrzano, zujanje u ušima, srce udara ko klipnjača na parnoj lokomotivi iz 1963. Negdje na pola puta tijelo me izdalo. Morao sam stati i sjesti. Dalje nije moglo. Nakon dobrih 20 minuta uspio sam malo povratiti snagu i nastaviti uspon. Kada smo konačno uspuzali do Sijedog Krša počeo sam prevrtati očima ko dabar kad ugleda 5 kubika drva. Taj zadnji kilometar od Sijedog Krša do Visa je bio prava relaksacija.

Dolaskom na Vis, sjedamo automatski na jednu od uređenih klupa i zovemo Mirzu i Safeta da kažemo da smo stigli. Obavještavaju nas da su već u Gornjem Skipovcu i da će nam se pridružiti za 40 minuta. Osman i ja smo vrijeme iskoristili da se odmorimo i nadoknadimo potrošenu energiju. Pojeli smo ponijete čokoladice i voće, te se trenutno puno bolje osjećali, i raspoloženje se brzo popravilo. Ovdje moram da naporavim digresiju. Ko god da je rekao da su energetske čokoladice dobre za ovakve avanture, slagao vas je. Dobre su onako da trenutno u vožnji malo nadomjestite energiju. Ne vozite duže rute bez zaliha konkrtene hrane u ruksaku.

Nakon pola sata odmora mišići već počinju dobro da se hlade, te odlučismo dok ne dođu Mirza i Safet da se malo provozamo natrag do Sijedog Krša. Sjedamo na bicikla i vidim da je zadnja guma probijena. U torbici ništa od alata. Ni ljepila, ni zakrpe ni ključa. Ništa. Odmah mi je naumpala ona narodna izreka “Ne idi u svatove bez one stvarke”. U panici zovem Mirzu jel ima kod sebe opremu da pokrpimo gumu. Kaže naravno brzo dolazimo, riješit ćemo to za 5 minuta. Njihovih 40 minuta se razvuklo u dobrih sat i 30 minuta. Valjda su i oni precijenili svoju snagu i kondiciju. Onome ko čeka vrijeme uvijek sporije prolazi. Napokon stižu, i nakon pozdrava slijedi krpljenje gume. Kao što je i rekao. guma je bila pokrpljena u 5 minuta. Slijedilo je prepričavanje avanture, nakon čega smo krenuli zajedno nazad. Ovog puta Mirza nas je vodio natrag pored Sijedog krša, nekim putevima samo njemu znanim. Za vrlo kratko vrijeme smo prošli dionicu do onog Osmanovog i mog “račvanja puta”. Nakon toga laganim tempom nastavljamo dalje do Oštrikovca, pa do Bijele vode, gdje pravimo još jedan kraći odmor. Tu se pozdravljamo i rastajemo, oni za Doborovce a ja za Soko.

Da ne zaboravim, bila je ovo nezaboravna avantura. Nisam siguran dal’ smo nafatali negativnih iona, ali znam dok ovo pišem, da sam nafato žestoku upalu mišića i da se jedva krećem po kući.

Do nekih novih avantura vaš Soha.

(Hasan Puškar – Soha)

Share.

Comments are closed.