Ramazan u mom domu

0

Nešto u vazduhu čini da se osjećam kao da letim proljetni let. Ne osjećam više da mi vrijeme klizi kroz prste. Sunčeve zrake mi blago dodiruju lice,nemir iščeznu iz mog bića. Šta ja to osjećam? Šta se sa mnom zbiva? Pa ramzan nam dođe. Mirisi sehura, iftara, dobrote, zikra, ezana, teravije,… lete ka visinama, ka onom istinskom, čistom, iskrenom, ka zvijezdama, sazviježđima, gore ka svemiru, ka vječnosti, blistavosti, nestvarnosti… U ovom mjesecu boje lijepog govora pričaju priču. Naša plovidba životom bude glatka ispunjena lakoćom i blagoslovom. U našoj kući, pred ramazan, babo i majka uvijek bi govorili da rado iščekujemo ramazan jer džennetska vrata Rejjan su za one koji se raduju ramazanu. Govorili bi da ukrasimo svoju dušu cvjetovima imana i da svaki novi ramazan bude naša prekretnica ka boljem. Porodica je jedno od remek-djela, ali za ramazan ona se svrstava u čuda. Ona je mjesto gdje ljubav počinje i nikad ne završava.

Vrijeme je sehura, majka nam kao i po običaju servira raznovrsna jela, a babo upozorava da ne zaboravimo proučiti dovu ne bismo li pravilno zapostili. Kakva je to blagodat! Bez opterećenja za nečim idealnim. Samo jednostavnost i zahvalnost. Uz smijeh i radost dočekali smo i sabah. Klanjali i zaputili se prema svojim sobama. Ležeći na svom krevetu razmišljala sam kako za vrijeme ovog blagoslovljenog mjeseca, mi muslimani, transformišemo se u duhovne ljude. Mi budemo potpuno osvijetljeni svjetionik koji osvjetljava svaku obalu. Mi unapređujemo našu vjeru, predajemo se životu i smrti, trajnosti i prolaznosti. Dok bismo čekali mukabelu, babo i majka učili bi Kur’an, a mi vježbali sufaru. Babin prelijepi glas iznova nas je osvajao. Osvoji nas pa se divimo,bez glasa,bez riječi, bez bilo kakve površne emocije, samo dubina, čista predanost. Opuštajuće, umirujuće savršenstvo. Dok slušam majku kako uči, podstičem sebe da nikad ne zaboravim da je ona ta koja me prve harfove naučila i vrata mi ka najčasnijoj Knjizi otvorila. Ona me je podigla i najljepše trenutke stvorila. Kad bi završili sa učenjem uvijek bi uslijedila molitva koja glasi: ” Allahu naš, Milostivi Gospodaru, učini da Kur’an bude proljeće srca naših, svjetlo prsa naših,raspršitelj tuge naše i otklonitelj naših briga i teškoća,vodič prema Tebi i Tvojim džennetskim blagodatima.” Kada bi došlo vrijeme mukabele, moja braća i ja ranije bi otišli kako bismo se mogli igrati sa našim vršnjacima. Svaki moj korak koji se približavao džamiji zadhrhti od silne strepnje. Dok je građevina kao što je džamija, postojat će vjernici, sve dok je vjernika, postojat će i moralne vrijednosti, sve dok je moralnih vrijednosti, postojat će i svijet. Vjerujem da svijet nije bespilotna letjelica, da ima Stvoritelja i da postoji razlog stvaranja i upravo to nam poručuje prisustvo svih ovih ljudi na ovakvim mjestima. Naša džamija produhovljeno je mjesto obavijeno oblacima koji umiruju sve nemire, osim onih koji izazivaju golubovi svojim divnim cvrkutanjem i mahanjem krila igrajući svoju zamišljenu igru. Često bih pomislila kako nije ni čudo što tu duša osjeti smiraj gdje jedino pjesma ptica utišava glasove ljudi u daljini i potpomaže tajne razgovore sa Uzvišenim. Naša mahala za vrijeme ramazana ispunjena je vedrim i nasmijanim licima, tradicionalim jelima, hurmama i halvama. Milost i darežljivost lebdi po svim stranama i daje nam besprijekorni osjećaj zadovoljstva. Nakon mukabele uvijek bismo imali običaj da odemo na mezar naše nene koja je nedavno preselila. Ubrali bismo ljubičice i trkali se ko će prvi doći do mezara da je obaspe ogromnom količinom dječije ljubavi. Duboko smo vjerovali da nas ona čuje i da se mnogo raduje kad je posjetimo, da joj duša bude mirnija i sretnija. Sad smo već u velikoj strepnji iščekivanja iftara i neumorno brojimo svaku sekundu. „Svaka minuta je kao sat“, često bismo kroz smijeh govorili i zamajavali se nekim pričama kako bismo lakše odstranili misli od hrane. Kad čujemo učenje akšama, svi hitro pojurimo prema jelu, dok bi naš djed prvo obavio namaz pa tek onda se omrsio. Svi smo imali te svoje rituale i navike. Nakon iftara uzeli bismo abdest i krenuli prema džamiji. Tu smo klanjali i akšam i jaciju. Prije izlaska iz kuće, majka bi nas blagosiljala dovom koja glasi: ” Neka vaše oči ovog ramazana najviše gledaju stranice Kur’ana, neka vaši jezici umjesto ljudi spominju Gospodara, neka vaše ruke pomažu drugima, a noge vas nose samo na mjesta dobra.” Kad bih stigla na teraviju, sve svoje misli bih odstranila i počela brojati blagodati za koje trebam biti zahvalna. Tako bih brojala sve dok hodža ne bi počeo sa molitvom. Naravno, nikad nisam uspjela de prebrojim jer sve što je stvoreno od Uzvišenog za nas ljude je nezamislivo. Ovaj savjet dobila sam od svoje rahmetli nene koja je uvijek govorila kako za ramazan trebamo što više da preispitujemo sebe i svoja djela, da uljepšavamo svoju dušu jer ona je ta koja ide na drugi svijet a ne tijelo. „Vjeruj, kćeri“, govorila je, „kako bi mir našla na ovom, a i na drugom svijetu,voli ramazan jer on je naš dunjalutski džennet. Ramazan je nur među svim drugim mjesecima i on je milost Svevišnjeg Gospodara“.

Eto, tako mi provodimo svoj ramazan, što više sa porodicom i što više sa Gospodarom. Ramazan je nit koja spaja vjernike iznova i iznova, a post je opomena da nikad ne budemo nezahvalni. Ramazan upotpunjuje egalitarizam (prava među ljudima) i moralno življenje.U ovom mjesecu prepustim se melodiji života, dišem rasterećena, pustim male i sitne brige, gunđanja i nezadovoljstva. Samo uronim u svjetlost ramazana onako spokojna, puna vjere i nade, puna slobode i života. Za ovaj mjesec ljudi prestanu da utišavaju svoju dobru stranu. Svi mi budemo svijetle tačke koje krase bar jedan pedalj naše Zemlje svojim sjajem, a ukrasimo čitav naš dom svojom vjerom. U ovom mjesecu rahmeta mi obnavljamo svoj merhamet.

Autor: Nejla Huskanović (2. mjesto, srednja škola)

Share.

Comments are closed.