Ramazan u mom domu

0

Tarih je nešto što se konstanto odvija, ali se u današnjici bilježi frekventnije i efikasnije. Dunjaluk će dobro upamtiti ove dane kada pandemija hara po svijetu kao nekada za vrijeme Ibn Batute. No, najveća razlika je što danas svako nešto bilježi, ili pismenim ili digitalnim putem, dok su tada u 14. stoljeću manjina populacije – ti rijetki pismeni ljudi, mogli išta kazati o svom vremenu i iskustvima. Pogana bolest je na kraju dana Božiji čin koji ima svoje posljedice. Da nije bilo bolesti, zapadnjački kolonisti ne bi tako lahko i brzo zauzeli posjede Novog svijeta i problemi s prenaseljenosti bi bili još veći. Čitav svijet je pod katancem dok vlade pokušavaju očuvati ekonomiju i sigurnost građana. Vrijeme prolazi brže nego ikad prije i ljudi koji su smisao života pripisali svojim profesijama gube iz dana u dan. Ne pomislih da bih ovako dočekao mubarek mjesec.

Uistinu je ramazan najdraži gost u našem domu, taj musafir koji nas zijareti iz godine u godinu, kao talas sa istoka koji pobožnošću obasipa čak i one inače ohole i nestrpljive. Ove godine sam naročito očekivao ramazan jer sam se upisao u Gazi Husrev-begovu medresu. Svi su pričali o ramazanskom raspustu i imamskoj praksi koja obično ukrašava taj period pred kraj školske godine, a ja sam naumio naučiti neke sure napamet. Srećom, ova kriza koja je iskrsnula neće narušiti moje planove. Vjerujem da bi atmosfera bila mnogo više opterećena da nije tehnologije. Zahvaljujući tome, pustili su nas iz škola i mogao sam se vratiti u svoj dragi kraj, u Gračanicu. Dobro se sjećam tog sunčanog dana kada sam stigao kući, odmah sam se počeo zabavljati i uživati u svemu dok sam još mogao, to jeste dok nisu stigle prve regulacije o kretanju. Sjećam se da sam posmatrao s balkona brda i prostrana zelena polja sjeverne Bosne kojima vija samo tišina. Mogu samo zamisliti šta životinje sada misle da je bilo s ljudima. Rijetko ko bude vani, obično u avliji. Sada sam napokon tu, u svojoj poželjenoj kući samo s porodicom i ramazanom. Čak nema ni šejtana koji bi me inače htio na svašta navratiti. Ovaj ramazan je zasigurno drugačiji od svega što sam prije iskusio i nosi drugačiju atmosferu. Glavni izvor buđenja tog ugođaja je na televiziji, gdje mogu gledati prijenos mukabele iz Gazi Husrev-begove džamije, ilahije, predavanja i još mnogo toga što gradi tu ramazansku atmosferu. Moram priznati da jesam blago kaharan zbog nemogućnosti da teraviju obavim u džematu svoje džamije, ali ja ću ovo posmatrati kao jednu formu itikafa. Nadam se da će ovaj mjesec zbližiti što više ljudi sa svojim porodicama jer je to nešto što zaista fali čovjeku današnjice. Porodični život je nešto od čega se sve više i više odstupa u zadnjem vremenu, a to je jedna od najvažnijih stvari u životu koje se ne smije zapostaviti. Bilo mi je drago i pomagati svojoj majci i mlađim sestrama, što me je tek tada dovelo do shvatanja koliko malo sam zapravo s njima provodio vremena. Poslušnost prema roditeljima i pomaganje njima je jedini način da se osoba iskupi za ono odgajanje koje su im oni pružili, ako uopšte postoji način otplate. Osim ovoga mi je isto važno ispuniti ono što sam planirao za ramazan, vršiti ibadet na najvećoj razini. Na početku mjeseca sam započeo da učim jedan džuz po danu, što je inicijalno bilo veoma teško i problematično, ali sad mi je već mnogo lakše. Čuo sam jedno savršeno poređenje za učenje Kur’ana, a ono glasi: “Učenje Kur’ana je kao trčanje, uvijek ćeš stalno zapinjati kad naglo kreneš bez kontinuirane vježbe.” Jednu stranicu iz svakog džuza koji proučim snimim za svog profesora Kiraeta i pošaljem mu. Važno mi je da učim Kur’an i mimo škole jer svoje namjere tražim i unutar sebe. Naravno, počeo sam i učiti pojedine sure kao što sam namjeravao. Poslije mnogo razmišljanja, uspio sam odgonetnuti šta mi najviše nedostaje ovog ramazana. Onaj poznati osjećaj solidarnosti između čitave zajednice, a ne samo moje porodice. Kada bi komšije i dalja rodbina dolazila i odlazila u goste čisto radi priče i viđanja, pomaganje jedni drugima koji su u teškim situacijama ili krizama, osjećaj da je svako tu s jednim ciljem pobožnosti kojoj svaka individua u ovom društvu teži. O ovome pričaju većina ljudi na radiju kada im se postavi pitanje o ramazanu, ali malo ko zapravo iskoristi termine kao solidarnost, empatija i kolegijalnost. Osjećaj kao dio veće skupine koji su pobožni i snose se s tim slučajom glađi i žeđi koji bi rado ispunjavali i poslije zalaska sunca kad bi Gospodar to želio. Postoji ta neka smirenost i tiho razmatranje onoga oko nas i unutar nas po čemu je ramazan karakterističan. Ne moram niti da spomenem olakšanje kada se napokon svi omrse povodom nastupanja akšam namaza.

U cijelosti, ramazanski osjećaj se ne može pismeno dovoljno dobro očarati. Koliko god da pišemo, nećemo moći biti pravedni, u smislu da ne uskratimo neku količinu zasluge ovom svetom mjesecu što mijenja ljude kao niti jedan drugi period. To je naprosto nešto što se mora samo iskusiti, a riječima u tekstu, ta sjećanja probuditi.

Autor: Elmir Bajraktarević (prvo mjesto srednja škola)

Share.

Comments are closed.