Autorica: Baronica Arminka Helić
Preuzeto od: PoliticsHome
Sarajevo, 2. juli 2026.
Rano jutros, istorijsko putovanje Bosne i Hercegovine na Svjetskom prvenstvu okončano je porazom od Sjedinjenih Američkih Država. U nedjelju njeni igrači kreću na put kući.
Ipak, najvažnija priča ovog prvenstva nikada nije bila sam rezultat.
Neki od ovih mladih fudbalera su djeca preživjelih genocida u Srebrenici. Drugi potiču iz porodica koje su izdržale opsadu Sarajeva, preživjele koncentracione logore ili su ratom protjerane u progonstvo. Oni predstavljaju generaciju koja postoji jer su njihovi roditelji i djedovi i bake preživjeli pokušaj uništenja i naroda i države.
Lekcija iz zajedništva koju politika odbija naučiti
Tokom četiri sedmice trajanja turnira, ovi momci su postigli ono što politički lideri Bosne – kao i veći dio međunarodne zajednice – nisu uspjeli ostvariti gotovo tri decenije: pružili su Bosancima i Hercegovcima razlog da vjeruju u svoju zemlju, jedni u druge i u zajedničku budućnost.
Otkako je Dejtonskim mirovnim sporazumom okončan rat, bosanskohercegovačke nacionalističke elite izgradile su cjelokupnu političku ekonomiju na podjelama. One ne rješavaju probleme, već proizvode krize. One ne upravljaju, već manipulišu. Umjesto da se nadmeću u ekonomskom rastu, obrazovanju ili vladavini prava, one se nadmeću strahom. Svaki izborni proces pretvara se u referendum o etničkom opstanku. Svaka reforma se prikazuje kao egzistencijalna prijetnja. Svaki kompromis se osuđuje kao kapitulacija.
Za secesioniste, argumentacija ide i dalje. Oni predstavljaju Bosnu i Hercegovinu kao vještačku državu – nefunkcionalnu, neodrživu i osuđenu na to da s vremenom nestane. Politička nefunkcionalnost zemlje ne tretira se kao problem koji treba riješiti, već kao dokaz da sama država ne može opstati.
Tragedija je u tome što je značajan dio zapadne politike prihvatio taj narativ umjesto da mu se suprotstavi. Opstrukcije su nagrađivane zarad prividne stabilnosti. Secesionističke prijetnje su tek držane pod kontrolom, umjesto da budu suzbijene. Ovaj nacionalni tim razotkrio je potpuni neuspjeh takvog pristupa.
Dres je isti, cilj je zajednički
Njegovi igrači su dolazili iz različitih gradova, različitih zajednica i porodica koje je rat oblikovao na duboko različite načine. Neki su rođeni u Bosni i Hercegovini. Drugi su odrasli u dijaspori jer je sukob prisilio njihove porodice da pobjegnu. Njihove historije su bile različite. Njihov dres je bio isti.
Niko nije pitao da li je golman Bošnjak, Srbin ili Hrvat prije nego što je proslavio odbranu. Nikoga nije zanimalo iz kojeg entiteta dolazi defanzivac nakon posljednjeg starta. Jedina kvalifikacija koja je bila važna bila je da li igrač može pomoći timu da pobijedi.
Zasluge su zamijenile etničku aritmetiku i pokroviteljstvo. Zajednički cilj je zamijenio proizvedene podjele. Tako se grade uspješni timovi. Tako se i obnavljaju uspješne države.
Razbijanje decenijskih laži
Fudbal ne može prepisati ustav Bosne. Ne može reformirati javnu upravu, ojačati pravosuđe ili spriječiti odlazak mladih ljudi. Ne može demontirati mreže pokroviteljstva koje su ispraznile javni život. Ali fudbal može razotkriti laž.
-
Laž prva: Da su građani Bosne nesposobni za zajedničko djelovanje.
-
Laž druga: Da je etnička podjela nepromjenjiva.
-
Laž treća: Da Bosna i Hercegovina postoji samo zato što na tome insistiraju stranci.
Tokom četiri sedmice, milioni Bosanaca i Hercegovaca opovrgli su sve tri tvrdnje.
Upravo zato se izvještaji o tome da su javna gledanja utakmica i proslave obeshrabrivani u nekim općinama s većinskim srpskim stanovništvom ne smiju odbaciti kao izolovani incidenti. Oni otkrivaju something dublje. Uspješna reprezentacija Bosne i Hercegovine prijetnja je političkim pokretima čiji legitimitet počiva na negiranju postojanja zajedničkog bosanskog građanskog identiteta. Populacijom ujedinjenom oko zajedničkog uspjeha teže je manipulisati putem straha.
Igrači nisu pobijedili nacionalizam. Pokazali su da je nacionalizam politička strategija, a ne historijska neminovnost.
Vrijeme za politički crveni karton
Niko ne bi trebao romantizirati ono što se dogodilo. Ustavna paraliza Bosne i Hercegovine i dalje postoji. Korupcija je i dalje prisutna. Separatistička retorika opstaje. Tu je i dalje neriješeno naslijeđe genocida, uključujući njegovo negiranje i veličanje osuđenih ratnih zločinaca od strane pojedinih političkih lidera.
Ipak, jednu pretpostavku postalo je mnogo teže održati. Ako se tim sastavljen od mladih ljudi iz porodica obilježenih genocidom, opsadom, raseljavanjem i izbjeglištvom može ujediniti oko zajedničkog cilja i postići uspjeh isključivo vlastitim zaslugama, kakvo opravdanje preostaje političarima koji već trideset godina tvrde da sama država ne može funkcionisati?
Dok su trojica igrača stigla ranije, a ostatak tima danas sletio na sarajevski aerodrom, nacionalistički lideri Bosne ostaju tačno tamo gdje su oduvijek i bili. Zaslužuju politički crveni karton. Sve više ga zaslužuju i oni u demokratskim prijestolnicama koji im i dalje povlađuju.
Međunarodna zajednica je predugo, u ime “stabilnosti”, gotovo legitimisala one koji podrivaju ustavni poredak Bosne i Hercegovine, normalizovala separatističke prijetnje i tretirala političke opstrukcioniste kao nezaobilazne sagovornike, umjesto kao glavnu prepreku sigurnoj, demokratskoj evropskoj državi.
Pouka ovog Svjetskog prvenstva je da su građani Bosne i Hercegovine još jednom pokazali da su spremni za državu izgrađenu na zaslugama, kompetenciji i zajedničkom građanskom identitetu. Bosnu na okupu ne držete međunarodni nadzor niti ustavni inženjering. Ona opstaje jer je njeni ljudi iznova biraju.