Žene Srebrenice: “Čekanje nam povećava bol i ubija nadu”

0

Kada je odveden, Adil Suljić iz Srebrenice imao je samo 43 godine. Te 1995. ni on, a ni njegovi najmiliji, nisu ni slutili da će tu godinu pamtiti zauvijek. Iako se ponovnom susretu njegove sestre nikada nisu prestale nadati, teško i neizvjesno čekanje prekinuo je prošlogodišnji poziv na identifikaciju.

I tada je uslijedilo novo razočarenje. Adilovi posmrtni ostaci pronađeni su još 2005. godine, iako je porodica o tome obaviještena tek 13 godina poslije.

“Moja majka je umrla i nije dočekala da dočeka, a bila je živa do 2009. godine. znači, kosti moga brata su bile negdje tamo u nekim mrtvačnicama. Čekalo se od 2005. do 2018. godine. ja sam ih dobila u 2018-toj. Najbolje su mu godine bile. Trideset i neku godinu je imao, 52. je godište. Najbolje godine života. On je bio divan čovjek evo znaju ga svi tamo.” – govori nam Adilova sestra Nura Begović.

Kosti samo jedne Adilove šake, njegova sestra Nura, zajedno sa porodicom odlučila je ukopati na ovogodišnjoj zajedničkoj dženazi žrtvama srebreničkog genocida. Dok čeka 11. dan jula 2019., Nura će, kaže, svakog 11. do tada mirno i dostojanstveno tražiti pravdu. Ma koliko se ona, u Bosni i Hercegovini, činila daleko.

“Mnogi ljudi čekaju da se jednostavno objelodani istina i da se stane u kraj ovoj politici. Da se kaže – stop ljudi, vi ste krivi!” – završava Nura.

Iako su se odmicanjem vremena i porodice žrtava i društvo nadali ubrzanju procesa otkrivanja grobnica, pronalasku i identifikaciji ubijenih – ta potraga, u očima najmilijih, a naročito majki, tapka u mjestu. To, govore nam majke, povećava bol i ubija nadu.

“Mi se sve nešto nadamo, da će ove godine biti bolje, da će ovo, da će ono. Čini mi se da kako koja godina odmiče da nemamo pomaka. Sve je gore i gore. Vi znate, ja govorim za Srebrenicu, nismo zadovoljni, negdje oko 1.300 još uvijek tražimo ostataka žrtava genocida Srebrenice.” – riječi su Hajre Ćatić, predsjednice UG „Žene Srebrenice“ Tuzla.

A dok tragaju za kostima, u opominjaju apatičnih predstavnika vlasti, često se 11-tog u mjesecu Ženama Srebrenice pridruže i brojni građani.

“Onog momenta kada ovaj čin stane – ovaj čin je državotvoran i nešto što čini BiH. Znači, dok su one tu i mi smo s njima! Treba se raditi na indentifikaciji i konačno pravim imenom nazvati sve ove procese.” – ističe jedna od okupljenih, Jasna Hadžiselimović.

I to imenom i prezimenom svake žrtve ponaosob, ali i svakog zločinca.

(Izvor: RTVSlon)

Share.

Comments are closed.