Jutro 4. maja donijelo je tešku saobraćajnu nesreću na autoputu Zagreb – Osijek u Hrvatskoj, u kojoj je učestvovao autobus bosanskohercegovačkih registarskih oznaka kompanije “Halilović”. Prema informacijama, u nesreći su život izgubile dvije osobe, dok je najmanje 28 putnika povrijeđeno i prevezeno u bolnice u Sisku, Zagrebu i Pakracu.
Fotografije s mjesta nesreće prikazuju tužan prizor razbacanih kofera pored oštećenog autobusa. Upravo ti koferi, simbol putovanja i nade, inspirisali su bh. književnika Elvira Peštalića da napiše dirljiv tekst posvećen nastradalima.
U svojoj emotivnoj objavi pod nazivom “TUŽNI AUTOBUS I KOFERI PORED NJEGA /In memoriam nastradalim u autobusu/”, Peštalić se pita o težini kofera koji se nose u tuđinu, naglašavajući da oni ne sadrže samo materijalne stvari, već i “tuge i nadanja i sjetu i nostalgiju”. Opisuje teške rastanke na malim autobuskim stanicama, gdje se miješaju suze onih koji odlaze i onih koji ostaju.
“A danas smo vidjeli te kofere pune tuge, sjete, sreće ..razbacane po auto-putu. Koferi onih koji su hitali svojoj kući, da sa njima podijele sreću sastanka i oni koji su čekali najdraže svoje. Sastali se nisu”, piše Peštalić, naglašavajući tragičnost trenutka u kojem se životi nepovratno mijenjaju.
S tugom konstatuje da dvoje bosanskih državljana više neće vidjeti ljepote svoje domovine. Upućuje molitve za povrijeđene, želeći im brz oporavak i ponovni susret sa najmilijima. Peštalić ne zaboravlja ni vozača autobusa, svjestan tereta koji nosi na svojoj duši.
Na kraju svoje potresne objave, Peštalić izražava nadu da će autobusi ubuduće donositi samo sreću i dugo očekivane susrete, te da se više nikada neće ponoviti tužna slika razbacanih kofera i slomljenih snova na stranoj cesti.
TUŽNI AUTOBUS I KOFERI PORED NJEGA
/In memoriam nastradalim u autobusu/
“Niko ne zna koliko je težak kofer koji se nosi sa sobom u tuđinu. Ne zbog fizičkih stvari. U njega stanu i tuge i nadanja i sjeta i nostalgija. Težak je kofer koga drže promrzle ruke čekajući na malim stanicama. Na svakoj toj maloj stanici, mnoštvo ljudi. Oni koji putuju i oni koji ostaju. Lica su nasmijana. Neki se grle, neki drže za ruke.A svi u sebi nose tegobu, ko’ planinu tešku. A kada autobus krene i završi ceremonijal mahanja i jednih i drugih oči se orose. Ne znaš kome je teže. Psiholozi bi rekli-separirajuća anksioznost. Ali ti koferi i ti rastanci su mnogo više i teže od toga.. To ne može shvatiti onaj koji nije odlazio od svoje kuće niti onaj koji nije ispraćao nekoga svoga negdje daleko.
A danas smo vidjeli te kofere pune tuge, sjete, sreće ..razbacane po auto-putu. Koferi onih koji su hitali svojoj kući, da sa njima podijele sreću sastanka i oni koji su čekali najdraže svoje. Sastali se nisu. Noć, autobus prepun putnika i jedno vozilo na putu. Koliko samo jedan djelić sekunde može promijeniti životi ljudi.
Danas smo svjedočili tome. Bože moj, koji li je nemir u dušama onih koji su ih jutros pogledali. Dvoje naših bosanaca neće vidjeti obeharale bagreme, Bosnu i vode njene. I zvuk pčela na cvjetovima voćnjaka okupanih jutarnjom rosom. Mnogi su povrijeđeni, molimo Onog kod koga su ključevi zdravlja i dermana da im pomogne da se oporave. Da njihove oči vide najdraže svoje. Da ipak sreća ne izađe iz onih njihovih kofera koju su sa sobom ponijeli kući.
Danas suosjećam i sa vozačem tužnoga busa. Koliko samo njegova duša pati. A on je svjedok rastanaka i po povratku sreće i sastanaka. Prospi Bože iz Svoje riznice milost Svoju i pomozi im.
A mi smo gledali rasute kofere danas. Na cesti. U tuđoj zemlji..
Suosjećamo i molimo. Da nikad više ne vidimo tužnu sliku autobusa i njegova razbijena stakla. I sreću kako napušta one koji hitaju svojoj kući i one koje ih željno čekaju. Jer kada sjećanja postanu uspomena…bude kasno.
Pomozi nam Bože, da nam autobusi sa sobom dovoze sreću. Da iz njih izlaze najdraži naši. Čili i nasmijani i da ih grlimo dugo.. I da njihove kofere , pune sreće nosimo kući nasmijani i sretni”.
